Stela Macakanja Baćić
Uvod
Komunikaciju možemo definirati kao proces prijenosa i razmjene informacija. Prema Klaiću (1978: 718) komuniciranje znači priopćavanje, znači vezu jedne točke s drugom. Razmjenjujemo misli, ideje, ali i razne vještine i emocionalna stanja. Komuniciramo sa svime što nas okružuje pa i samim sobom.
Čovjekov je ipak život, kao društvenom biću, nezamisliv bez komunikacije s drugim ljudima. Josip Užarević u svome članku O jeziku (Croatica et Slavica Ladertina, 2005) govori kako se jezik često određuje kao „komunikacijsko sredstvo”, odnosno kao “medij” koji posreduje među dvjema svijestima (iskaznim subjektima) – pošiljateljem i primateljem. U časopisu Jezik Zrinka Jelaska definira jezik kao jedinstvenu ljudsku pojavu, apstraktan sustav znakova koji poglavito služi za sporazumijevanje (Jelaska, 2005: 128).
Prema de Saussureu (2000), jezik je dihotomija izraza i sadržaja, a Petar Guberina (1952) još pridodaje dvije sastavnice izraza; zvuk i pokret. Prema Guberini već su prvi čovjekov krik i pokret, iz onomatopejske epohe, bili čovječja akcija i postajali su polako osnovica za čovjekove simbole (Guberina, 1952).
Ako jezik promatramo kao „komunikacijsko sredstvo“, svakako je njegov „zvučni medij“ govor. Ivo Škarić u svome članku Određenje govora (Govor, 1986), govor definira kao posebnu ljudsku aktivnost, optimalnu ljudsku zvučnu komunikaciju oblikovanu ritmom rečenica, riječi i slogova (Škarić, 1986). Komuniciramo glasom. On je oruđe kojim se svakodnevno koristimo. Glas je sredstvo kojim priopćujemo svoje unutarnje ja (Berry, 1997). Prema Rijavec (2002) govorimo i pokretom, licem, tijelom te neverbalnim znakovima kojima izražavamo emocije i mišljenja.
Vrednote govornoga jezika (intonacija, intenzitet, tempo, stanka, mimika, gesta), stalno su prisutne pri artikuliranom govoru i to kao aktivan element jezičnoga izraza (Guberina, 1952).
Ivica Boban, u pogovoru knjige Glumac i glas autorice Cicely Berry, govori kako naš glas nije više prirodan i dahom oslobođen glas, već su u njega upisane naše nesigurnosti, blokade, napetosti i strahovi (Berry, 1997: 249). Prema Ivici Boban većina nas zaboravila je svoju pravu prirodu i njezin prvotni životni instinkt- ekonomično i zdravo disanje (Berry, 1997.)
Pod utjecajem društva, odgojne komponente, sve se više zatvaramo. Glas više nije „naš“, on je zatomljen.
Cicely Berry u svojoj knjizi Glumac i glas nudi niz vježbi koje glumcu pomažu u potrazi za svojim, već zaboravljenim, ukorijenjenim i slobodnim glasom. Kako bismo otklonili blokade i napetosti u glasu trebamo osvijestiti zaboravljeni dah. Vježbe koje je provodila Cicely Berry, prema Boban, osvješćuju potrebe za disanjem, glasanjem i zvukom, ritmom, govorom, za izražavanjem i razumijevanjem; za komunikacijom (1997: 249).
U sljedećem ću poglavlju opisati radionicu Od glasa do recitacije te analizirati vježbe i rad na recitaciji/izvedbi.
Snimku navedene radionice možete pogledati na https://www.youtube.com/watch?v=uvUG2Sizb3Q&ab_channel=Allnickstaken
Praktični prikaz radionice Od glasa do recitacije
Radionicu Od glasa do recitacije provela sam s dramskom skupinom Graditeljsko- geodetske škole Osijek.
Radionica je strukturirana u dva dijela. Prvi sam dio posvetila vježbama glasa (vježbama disanja, pravilnoga držanja tijela te kreativnim metodama rada na glasu i izgovoru), dok je drugi dio rad na recitaciji (analiza teksta, put od teksta prema osobnom i put od osobnog prema tekstu, razumijevanje logičke strukture rečenice, potraga za emotivnim prostorom u rečenici te prisutnost tijela u govoru)
Prvi dio radionice – Glas
Na početku svake dramske radionice s djecom radim vježbe zagrijavanja, kako cijelog tijela, tako i zagrijavanja govornoga aparata.
Ovu sam radionicu započela kretanjem po prostoru. Osim zagrijavanja, igru bacanja lopte uz izgovaranje broja, koristila sam i zbog koncentracije i partnerske suigre (bacajući loptu trebaju osobu gledati u oči, fokusirati se i ostvariti kontakt). Vježbu u kojoj zadajem, tj. mijenjam podloge po kojima se učenici kreću, modificirala sam te sam uz pokret dodala i zvuk. Prema Berry (1997:51)sam pokret nas prisiljava da dišemo potpunije i fizički nas oslobađa, a ima još i tu prednost da odvodi koncentraciju od glasa, te tako dopušta glasu da poprimi kakvoću koja nije nastala svjesno, često oslobađajući bogat zvuk i različite ritmove.
U toj se vježbi ipak nisu još dovoljno opustili te su oponašanja onomatopejskih zvukova bila dosta suspregnuta. Kako bi se opustili i pustili glas, dodala sam vježbu u kojoj pozdravljaju osobe koje susretnu, ali i dozivaju osobu sa hej koja se nalazi, imaginarno, na drugome kraju ulice. Ovom su vježbom odmah dobili čvršći, neforsirani ton (Berry, 1997:70).
Nakon početnoga zagrijavanja, kako bismo se riješili napetosti u vratu i ramenima, u krugu počinjemo s vježbama. Prema Berry (1997: 30) glas je osjetljiv na bilo koji osjećaj nelagode, a ako postoji napetost u vratu, a želimo postići jačinu glasa, forsirat ćemo ga iz grla, na pogrešnom mjestu. Grlo je mjesto gdje ne bismo trebali osjećati nikakav napor (Berry, 1997.). Zato vježbe započinjemo laganim kruženjem glave, u jednu pa u drugu stranu. Zatim slijede vježbe za ramena, tijekom kojih se cijelo vrijeme pazi na pravilan položaj tijela i na disanje. Kako bismo potaknuli energiju zvuka na van, na udah podižemo ruke iznad glave, a izdišemo vokalizirajući ej te puštajući da ruke, glava i vrat lagano padaju, njišući se u jednu pa u drugu stranu. Tu sam vježbu koristila za brzo oslobađanje zvuka. Kako podižemo ruke iznad glave, uzimamo više zraka, izdahom i pretklonom, glava i ramena nesmetano padaju, bez napetosti u vratu i ramenima i zvuk je potpuno slobodan (Berry, 1997: 50).
Velik broj tinejdžera tijekom sazrijevanja ima loše držanje. U razdoblju su kada im se tijelo naglo mijenja. U tome veliku ulogu imaju osjećaj nesigurnosti i manjak samopouzdanja te zauzimaju pognut, zatvoren položaj tijela. Prema Berry ako imamo loše držanje, leđa nam nisu ravna, nemoguće je „otvoriti“ rebra, što je bitno za čvrstoću tona, ali i za govornikovu sigurnost. Svaka se napetost nadovezuje jedna na drugu, što ograničava i kapacitet disanja, a sve posljedično utječe na glas (Berry, 1997: 32-33).
Zatim smo radili vježbe kojima su učenici trebali osvijestiti pojedini dio tijela, točnije osjetiti kako im se pri udisaju šire, dok se pri izdisaju skupljaju rebra. Prema Berry (1997: 43) oslobođenost donjih rebara pomaže pokretanju dijafragme, rebra daju pouzdanost, sigurnost, a pomoću dijafragme postajemo svjesni da nam je glas točno ukorijenjen.
Ove vježbe namjeravam više uvrstiti u svoj dramskopedagoški rad jer mislim da je djeci teško raščlaniti i fokusirati se na jedan dio tijela, određenu skupinu mišića, a posebno ako vježbu izvode samostalno. Potrebno je poticati rad mišića koji se nalaze između rebara, jer oni kontroliraju izlaženje zraka, a kada postignemo snagu udaha sve do dna rebara, osobito leđima, te sve do želuca, dok se dijafragma spušta, tada cijelo tijelo postaje dio zvuka. Posežemo u svoje središte za zvukom (Berry, 1997: 35).
Nakon što smo oslobodili vrat i ramena, otvorenim rebrima otvaramo i grlo i puštamo zvuk. Uslijedila je vježba u kojoj učenici jedni drugima govore kako su proveli dan, ali izmišljenim jezikom, điberišem. Ovdje se mogla primijetiti određena suzdržanost. Skoro su svi govorili vrlo kratkim, oštrim govorom, više su se služili neverbalnim znakovima (gestama), te na taj način pojašnjavali, nadopunjavali verbalni kontekst, što potvrđuje prethodno spomenuti zatomljeni glas.
Sljedećom sam vježbom željela potaknuti i osloboditi zvuk, puštanjem glasa praćenog pokretom, ali navedena se suzdržanost zadržala i u ovoj vježbi. Mislim da ove vježbe s djecom treba raditi učestalije, kontinuirano, kako bi se opustili jer im je, u njihovim godinama, jako važno kako to drugima izgleda te im nedostaje spontanosti, bez obzira što se nalaze u dobro poznatome okružju.
Berry navodi kako dah pokreće zvuk udarajući u glasnice. Početni se zvuk zatim pojačava i rezonira kroz tijelo te se oblikuje u riječi pomicanjem ili artikulacijom različitih organa za govor. Kako bismo spojiti glasovnu energiju s energijom riječi uslijedile su vježbe zagrijavanja govornoga aparata; čeljusti, nepca, jezika i usana (Berry, 1997: 73).
Nakon vježbi kojima smo željeli osloboditi glas (vježbama disanja i govorenja), u drugom smo dijelu radionice pokušali sve povezati u radu na tekstu, recitaciji.
Drugi dio radionice – Rad na pjesničkome tekstu (izvedbi/recitaciji)
Drugi sam dio radionice započela razgovorom u krugu. Razgovarali smo o tome što izvedbom želimo prenijeti publici te iz koje pozicije govorimo pjesmu, tko smo mi dok govorimo. Nakon razgovora, učenica je izvela pjesmu Rupi Kaur, Mlijeko i med. Učenica je maturantica, a navedenu je pjesmu recitirala na Lidranu, kada je pohađala prvi razred srednje škole.
Prije same izvedbe dala sam joj uputu „bacanja imaginarne mreže“ na publiku, kako bi svojom vizualizacijom napravila stanku te privukla pozornost slušatelja.
Uslijedila je raščlamba pjesničkoga teksta, logična analiza te dramaturško-redateljski plan izvedbe. Pri analizi razumijevanja teksta, učenica je izdvojila nejasno mjesto u pjesmi te ga pojašnjava na način da nejasnoj riječi pridodaje još jednu svoju riječ te si dobivenom sintagmom približava smisao teksta i samim ga tim sigurnije izgovara/recitira.
Nakon toga, uslijedila je vježba u kojoj učenica koja govori pjesnički tekst treba pridobiti pažnju osoba koje se kreću prostorom. Te osobe, s druge strane, imaju zadatak ne obraćati pažnju, niti uspostaviti kontakt očima s osobom koja govori. U ovoj se vježbi učenica trudila pridobiti pažnju ostalih učenika te je popustila kontrola nad tekstom. Govorila je jasnije, bez zadrške i uključila je, spontani i slobodan pokret tijela (geste). Ovom je vježbom povećana ekspresivnost u govoru afektivnom snagom rečenice te je veća i slobodnija prisutnost tijela u govoru.
Htjela sam još izvesti i vježbu kojom se govorenje pjesničkoga teksta izvodi pod (fizičkim) opterećenjem jer me zanimalo hoće li zbog fizičkog napora pustiti ili susprezati glas. Vježba bi trebala fizički oslobađati i odvajati koncentraciju s glasa, ali meni se u jednome trenutku zbog fizičkoga napora, glas učinio pomalo zagušen.
Još sam jednom vježbom za disanje (bacanje i hvatanje različitih loptica) učenicu pokušala odvratiti od naučenoga i potaknuti spontanost te sam se nakon navedene vježbe ponovno, još jednom vratila na početnu analizu. Njezinu sam izvedbu isprva zaustavljala pitanjima na koja pri izvedbi odgovara, a nakon toga zatražila da prepriča pjesmu, točnije, da je ispripovijeda kao priču. Dok je izvodila ovu vježbu, „prepričavala radnju“ pjesničkoga teksta, u potpunosti je oslobodila svoj govor i tijelo.
Odlučila sam uvrstiti još jednu, posljednju vježbu u kojoj uvodim radnju, a vježba je bila oblikovana tako da je učenica govorila pjesnički tekst i slagala instalaciju od stolica. Vježba je imala zadanu radnju koja je trebala maknuti koncentraciju s teksta.
Vježbama se kod učenice postigao slobodniji glas, ali vrednote su govorenog jezika (tempo, geste) ostale jednake.
Zaključak
Kao civilizacija, sve smo manje slobodni u izražavanju, verbalnom i neverbalnom. Kako bismo se nesmetano izrazili, bilo u svakodnevnom izražavanju ili umjetničkomu, potrebni su nam oslobođeni, ponovno pronađeni, naš glas i spontanost u pokretu.
S obzirom na spoznaje prikupljene tijekom radionice, mogu zaključiti da se s djecom vježbe disanja, opuštanja, glasa i govora trebaju početi provoditi što ranije, jer što su mlađi tijelo im lakše i brže pamti, od pravilnog položaja tijela do oslobađanja i pronalaženja, svoga, slobodnoga glasa. Sve im navedeno pomaže, ne samo za umjetničko izražavanje, već i u svakodnevnome životu. Navedene su vježbe C. Berry namijenjene i svima nama. Današnjem, užurbanom čovjeku koji bi na trenutak trebao zastati, ponovno „prodisati“ i pustiti glas, sredstvo kojim priopćuje svoje unutarnje ja (Berry, 1997: 19).
Literatura
- Berry, Cicely, 1997. Glumac i glas. Zagreb: AGM
- Guberina, Petar, 1952. Zvuk i pokret u jeziku: problemi ljudskog izraza. Zagreb: Matica hrvatska.
- Jelaska, Zrinka, 2005. Jezik, komunikacija i sposobnost: Jezik, komunikacija i sposobnost: nazivi i bliskoznačnice, Jezik, Zagreb, 52: 128.
- Klaić, Bratoljub, 1978. Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. Zagreb: Matica hrvatska.
- Kuna, Branko; Bošnjak, Amalija, 2017. Alternacije signalne komunikacije u govorenim medijima. Osijek: Mediji i medijska kultura Europski realiteti
- Rijavec, Majda; Miljković, Dubravka, 2002. Neverbalna komunikacija: Jezik koji svi govorimo. Zagreb: IEP.
- Saussure, Ferdinande de, 2000. Tečaj opće lingvistike [prev.Vojmir Vinja]. Zagreb: ArTresor naklada i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
- Škarić, Ivo, 1986. Određenje govora, Govor, Zagreb, III: 3-5.
- Užarević, Josip, 2005. O jeziku, Croatica et Slavica Ladertina, Zadar, I: 32-32.